Intervju: Maestro Igor Vlajnić

Majstorska radionica maestra Igora Vlajnića

Nedavno ste napustili Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Koji su razlozi? Šta sada radite?

Oduvijek sam smatrao da umjetnik koji doista iskreno želi pošteno raditi svoj posao ili u potpunosti živjeti umjetnički poziv mora biti osoba otvorenog duha i širokih interesa. Činjenica je da su se vremena u posljednjih dvadesetak godina u svijetu umjetnosti (posebno opere) temeljito promijenila i da pravila i stručni kriteriji koji su nekada postojali danas više ne postoje. Zapravo, danas je moguće da unatoč svom radu, trudu, znanju i kvaliteti pojedinac ne samo da ne bude adekvatno prepoznat, nego čak i da trpi neke negativne posljedice. Kako sam posljednjih godina sve više viđao takve situacije oko sebe postavio sam si pitanje: što ja mogu učiniti? Mislim da je jako važno da se o tome govori jer je to, posebno za budućnost opere, izuzetno važna tema. Nažalost, dok ste u stalnom angažmanu ruke su vam vezane i ne možete biti dio takvih kritičkih promišljanja, a posljednjih godina imate i sve više problema s djelovanjem izvan svoje matične kuće, čak i u svoje slobodno vrijeme. Drugim riječima, s jedne strane ovisite o dobroj volji drugih da vam daju posao, a s druge strane ovisite o dobroj volji tih istih osoba da vam dopuste da radite čak i ono što ste sami sebi pronašli. Ako se tome pridoda i činjenica da su ekonomske prilike sve teže i da se sve glasnije na regionalnoj razini priča o „fleksibilizaciji“ stalnih angažmana, smatrao sam da je došlo vrijeme da ugovor o radu sklopim negdje drugdje. To ne znači da se ne bavim dirigiranjem – paradoks je da sada možda dirigiram i više nego prije – već da sam samo promijenio poslodavca. Trenutno radim na dvije škole u Rijeci i okolici, ali su se od tada intenzivirale moje brojne druge aktivnosti: pisanje, znanstveni rad, istraživanje, EU projekti, glazbena kritika, inozemne suradnje, rad u području kulturnih politika i sl.

Sa našom organizacijom MOTO sarađivali ste već u okviru Letnje operske škole. Prihvatili ste poziv da radite masterklas sa polaznicima projekta „Opera: past, present, perfect!“. Šta ćete reći mladim pevačima?

Zanimljivo je kako smo se inicijalno našli u problemu zbog većeg broja prijavljenih polaznika nego što se može primiti. Naime, ukoliko se želi ozbiljno raditi, onda se rad treba odvijati svaki dan, a to je nemoguće ako imate 20 ili više polaznika. Tada se rodila jedna ideja o radu na ansamblima (duetima, tercetima, kvartetima). To je izuzetno zanimljivo jer takvih masterclassa rijetko ima, a i inače se u individualnim ili projektnim pripremama svi većinom koncentriraju na arije. Izrada ansambala izuzetno je edukativna, ali i teška. Mislim da je ovakav pristup bio pun pogodak. Situaciju nam je malo otežao COVID-19, jer je kod ansambala izuzetno važno da svi budu prisutni, ali nekako smo se snašli. Mladim pjevačima želio sam poručiti nekoliko stvari među kojima najviše ističem činjenicu da je njihova profesionalna i umjetnička sudbina isključivo u njihovim rukama. Na tom putu ka uspjehu oni će se susretati s izazovima i preprekama, a mi im više ne trebamo davati savjete, nego samo informacije. Veliki problem danas je što mladi nemaju relevantne i istinite informacije. Za početak ne znaju što je to pravi i pošteni rad. Za razliku od nas „starijih“ koji smo ipak imali prilike u svojim ansamblima osjetiti rad i profesionalizam stare garde pjevača, redatelja i dirigenata, danas mladi koji dolaze nemaju prilike uopće vidjeti kako se treba raditi. Zbog raznih razloga njihov svijet postaje brz, postaje instantan, ali postaje i opasan jer kako brzo uspiješ, tako te brzo prožvaću i odbace. Nije moguće u 5 dana prenijeti sve znanje o operi i pjevanju: mi to potpuno znanje možda niti nemamo, a to nije ni cilj masterklasa. Upravo suprotno, cilj je samo demonstrirati na konkretnim primjerima što je to rad i što sve on mora obuhvatiti. Nakon te informacije treba im otvoriti oči za raznorazne stranputice koje postoje: trikovi, lažni profesori, agenti ili lažne prilike, a sve zato što je opera, kao i mnogo toga oko nas, postao biznis! Treba pjevače, nadalje, i osnažiti da saznaju kako i gdje treba tražiti podršku i pomoć, kako postaviti osobne realne ciljeve i prioritete i koje su im mogućnosti otvorene. Pandemija koja još traje dodatno je usporila procese, smanjila broj mogućnosti i zatvorila brojna vrata, ali mladi danas trebaju dobiveno vrijeme uložiti samo u učenje i rad na samima sebi, posebno u segmentu stranih jezika, glazbenog stila, pjevačke tehnike, scenskog pokreta, financijske pismenosti i sl.

No, želim iskoristiti i priliku i čestitati vašoj organizaciji „MOTO“ koja je u relativno kratkom vremenu uspjela postići mnogo i otvoriti teme od vitalnog značaja za operni i umjetnički svijet. To je moguće samo velikim entuzijazmom i zalaganjem koje nikada, apsolutno nikada neće biti kompenzirano i vrednovano na adekvatan način niti će biti financijski plaćeno onoliko koliko vrijedi i koliko se sredstava potroši. S obzirom da i dalje radite očito je da ste veliki entuzijasti što je za svaku pohvalu. U vama u mnogo čemu prepoznajem sebe pa je to sigurno jedan od velikih razloga zašto surađujemo npr. i u okviru ovog masterclassa u kojem, to treba jasno reći, bez financijske zarade ulažemo zapravo volonterski trud da podijelimo ono što imamo i pomognemo onima koji to žele. Poručujem, zato, svima koji su zainteresirani ili trebaju bilo kakvu pomoć da se slobodno jave.

Majstorska radionica maestra Igora Vlajnića

U kakvoj su poziciji danas mladi pevači?

Kako sam već prethodno rekao, položaj mladih pevača vrlo je izazovan. Najveći potencijal imaju oni koji su trenutno na studiju, jer je studij dugotrajno stanje u kojem postoje brojne mogućnosti. U tih 5 godina možete relativno jednostavno ostvariti egzistenciju (stipendije, roditelji, studentski rad i sl.), ali možete i putovati, ostvariti razmjene u okviru Erasmus+ programa, možda upisati neki operni studij i sl. Završetkom studija stvari postaju kompliciranije jer morate izaći na tržište rada, a da za to zapravo nikako niste spremni. U vrijeme studija premalo se pozornosti posvećuje realnoj praksi, a previše uskim pjevačko-tehničkim temama (namjesti ton, pjevaj usko, diši duboko i sl.). Jedini problem je što odrastanje u glavi obično dolazi nakon studija kad se mladi susretnu s pravim životnim, profesionalnim i egzistencijalnim problemima, ali tada više nemaju zaštitu studentskog života. I što tada? Obično se onda lome i trgaju kako bi nešto postigli, kucaju na brojna vrata, ali i, treba jasno reći, postaju žrtve onih koji ih vrlo lako iskoriste. S jedne strane su to raznorazne zvijezde (umjetnici ili producenti) koji ih „nagrađuju“ sudjelovanjem u njihovim aranžmanima za nemale iznose, vežu ih raznim ugovorima, a zapravo i ako im nađu neku priliku onda ta prilika bude na korist velikih. Više puta sam svjedočio velikim financijskim davanjima za satove pjevanja, masterclasse, seminare, audicije i sl., koji su za rezultat samo imali kasniju tugu i razočaranje mladih pjevača. Posebnu kritiku zaslužuju rukovoditelji opernih kuća, i to, opet posebno, onih koji imaju stalni izvor financiranja (država, regija i sl.) i to zato što bi barem oni mogli i morali biti socijalno i profesionalno osjetljivi za mlade umjetnike na početku karijere. Obično vidimo da takvi rukovoditelji ili ne razumiju ili ne žele da razumiju situaciju, pa upravljaju svojim institucijama na najgore kapitalističke načine potpuno gubeći iz vida dugoročnu korist institucije i zajednice (koja ih i plaća!) da zadrže umjetničke kapacitete, ali u pravilu sebi priskrbe određenu, mahom nematerijalnu korist kao što su odlične reference, blistava biografija i široka lepeza kontakata. Umjesto da se analiziraju kapaciteti ustanove i primjenom metoda optimizacije i maksimizacije učinkovitosti postižu najbolji rezultati, a da se u analizu uključe i šire koristi poput one društvene, svjedoci smo da su umjetničke organizacije mahom igrališta onih koji ih vode. Pitati se gdje su tu mladi umjetnici doista je izlišno, ali je važno da ti mladi umjetnici toga budu svjesni i da u svoju životnu kalkulaciju uzmu u obzir navedeno. Uz to, trebaju poznavati i pritiske i okolnosti ekonomske prirode (krize, opasnosti, štednje i procese), ali trebaju upoznati i sebe kao osobe i postaviti svoje prioritete: gdje i kako želim živjeti, kakav život želim imati, želim li rizik ili sigurnost i sl. Tek kada se posloži sve navedeno može se (i mora) donijeti neki dugoročniji plan, a koji uključuje i neke rezervne opcije.

Majstorska radionica maestra Igora Vlajnića

Sarađivali ste sa poznatim umetnicima. Kakva su Vaša iskustva?

Moram priznati da sam doista u životu bio blagoslovljen surađivati s brojnim poznatim imenima glazbenog svijeta: Sumi Jo, Jose Carreras, Jose Cura, Kurt Masur, Claudio Abbado, Esma Redžepova, tercet Il Volo, i dr., međutim nikako ne mogu preskočiti ni domaće snage poput Miroslava Homena, Nikše Bareze, Mirelle Toić, Olge Šober, Janeza Lotriča, Ive Lipanovića, Nade Matošević Orešković, Kristine Kolar i drugih. Osim toga, uvijek sam rado „zalazio“ i u svijet popularne glazbe pa sam imao priliku raditi mnogo mjuzikala („Sunset Boulevard“, „Evita“, „Guslač na krovu“, „Gospoda Glembajevi“ i sl.) što mi je otvorilo suradnju s poznatim imenima poput Severine, Damira Kedže, Marka Tolje, Tine Vukov, Drage Diklića i dr. Zapravo, mogu reći da je moja karijera u posljednjih 20 godina vrlo raznolika i bogata jer mi je omogućila 300 opernih izvedbi, 735 nastupa i nastupe u više od 30 zemalja na 4 kontinenta. Ono što sam naučio je da su oni istinski najveći zapravo i najjednostavniji: jednostavni su po svojoj skromnosti, spremnosti na savjet i pomoć ili umjetničkoj suradnji. S takvim osobama nikada se nisam osjetio mlado, nezrelo ili loše, dapače, čak i kad sam imao nedostatke u radu omogućili su mi da uvidim prostor za napredak i da ga prevladam. Nakon takvih iskustava mogu reći da sam u svojoj 37. godini života zadovoljan postignutim, posebno zato što sam prepoznao važnost jednostavnosti i skromnosti i trudim se iskreno primijeniti navedeno i u svom radu i životu. To je dugoročan cjeloživotni proces, kao i učenje, i nadam se da ću tako i nastaviti.

Insistirali ste da tokom masterklasa sami svirate klavir. Koje savete biste dali mladim dirigentima?

Ovo je možda i najteže pitanje jer dirigenti danas osim za umjetnički rad preuzimaju još barem dvije odgovornosti, a to su produkcijska i pedagoška odgovornost. U kontekstu produkcije dirigenti moraju biti posljednji bastion obrane struke i umjetničkih kriterija koji se danas često zaobilaze: moraju biti odvjetnici skladatelja i pošteni predstavnici umjetničkih autoriteta koji će priliku dati najboljima, a ne najpodobnijima. Istovremeno, moraju biti pedagozi koji promišljaju o dugoročnoj koristi svih umjetnika s kojima rade, od orkestra do pjevača, planirajući i rukovodeći njihov rad kako bi oni mogli uspješno rasti i razvijati se. Sve to moguće je samo uz što veće znanje, veliki entuzijazam i spremnost za rad. Tijekom masterclassa želio sam sam svirati klavir zato što na taj način najbolje mogu osjetiti pjevače i ono što rade. Ujedno, s obzirom da se radi o kratkom radu od 5 dana, izbjegava se proces prilagodbe na korepetitora koji, ma koliko dobar bio, ipak i sam mora usvojiti interpretaciju koja se traži. Nadalje, pjevači i vole dirigente koji znaju svirati i koji pozornost obraćaju na pjevače i scenu umjesto da glavu imaju zabijenu u partituru. Tako se zaslužuje i stvara autoritet.

Slično kao i pjevači, mladi dirigenti danas mnogo vremena gledaju u svoje pokrete pred ogledalom, a premalo se bave praksom. Trebali bi, po mojem mišljenju, obratiti pozornost na dvije stvari: slušati i upijati znanje (na nastavi, ali i probama drugih dirigenata) i raditi sve, apsolutno sve poslove u operi (korepeticija, šaptanje, asistiranje, vođenje zbora, sviranje u orkestru, priprema nota i sl.), a poželjno je i da se bave pjevanjem, makar na osnovnoj razini. Jedino tako mogu u potpunosti razumjeti operu i sve zahtjevnosti koje ona ima, a samim time i biti uspješniji u svom radu kao dirigenti. Nakon svog stečenog znanja i iskustva manualna tehnika dolazi samo kao nadgradnja, a naziv „maestro“ koji na talijanskom jeziku između ostalog znači „učitelj“ ne potječe od mahanja rukama, već upravo od znanja i istinskog i pošteno stečenog autoriteta.

Dodaj komentar